Razmišljanje na Veliku subotu

Razmišljanje na Veliku subotu

With 0 Comments,

Vi se ne bojte!
U osvit dana, po suboti, dođoše Marija Magdalena i druga Marija na Isusov grob. Tužno je za njih bilo to jutro. Umro je njihov ljubljeni Učitelj. Onaj koji je prošao svijetom čineći dobro. Onaj koji je naučavao pravi, istinski Božji nauk. Onaj koji je donio novinu, jer je naučavao kao onaj koji ima vlast, a ne kao obični pismoznanci. On je onaj koji je imao sućuti za grešne, obespravljene, za strance i tuđince, za ucviljene i zdvojne, za svakog čovjeka koji je pokazao imalo želje da Boga nađe. Ako je itko bio prorok, – on je bio. Ako je itko bio pravi Božji čovjek on je bio. Štoviše – slutilo im je srce – on je bio pravi Božji Sin. I sada je mrtav. Za njih je to bila još jedna Božja tajna. Tajna da Bog dopušta da pravednik strada, a da se oholica uzdiže. Znale su one da Isusovo djelo, njegov nauk i njegove riječi ostaju iza njega. Međutim, bile su tužne što ga više nema među njima, i što ga više nikada neće susresti.

I evo – prvi puta u ljudskoj povijesti – dogodio se istinski preokret! Pravednik je ostao nepobijeđen. Ljubav je nadvladala mržnju. Život je u potpunosti pobijedio smrt. Isus je uskrsnuo. Umjesto Isusova tijela u grobu žene nalaze anđela koji im veselo naviješta: Vi se ne bojte! Ta znam: Isusa Raspetoga tražite! Nije ovdje. Uskrsnu, kako reče (Mt 28,1-10).

Isus je uskrsnuo. Što to znači? Uskrsno je ne kao Lazar ili onaj mladić iz Naina ili kao Jairova kći. Svi su se oni nakon smrti opet vratili u redovan ljudski život, tako da su opet bili podložni patnji i bolesti i na koncu, opet – smrti. S Isusovim uskrsnućem je to bitno drugačije. Isus je uskrsnuo tako da više nikada ne umre. Uskrsnuo je u novi, nebeski život, gdje nema više ni boli ni jauka, gdje nema smrti, gdje je Bog sve u svemu. Znamo to i vjerujemo. Ali je bitno i važno da se uvijek iznova na to podsjetimo. Konačno, u svakoj svetoj misi, pogotovo onoj nedjeljnoj, Crkva otajstveno slavi Kristovu pobjedu nad smrću, slavi svoje otkupljenje i spasenje po Kristovoj smrti i uskrsnuću. Zato smo puni pouzdanja. Zato ne dopuštamo da nas uznemire nevolje, nedaće i križevi ovoga života. Krist je uskrsnuo upravo zato da i sve nas – po svetim otajstvima – učini dionicima svoga uskrsnuća i svoje proslave.

Zdravo – radujte se!
Žene, po anđelovu navještenju pohitaše sve to dojaviti učenicima. Sada slijedi za žene još veće iznenađenje. Eto im Isusa ususret! On ih pozdravlja. Veli im kratko: Zdravo! Zacijelo znamo da u grčkom taj pozdrav doslovno glasi: Radujte se! Evo, to je evanđelje, to je radosna vijest: Isus je uskrsnuo! I to bi trebala biti oznaka svakog kršćanina.

Pomislimo. Žalimo se na puno toga. Zdravlje nam nije baš sjajno. Na poslu je loše, štoviše, toliko je nezaposlenih. Nemamo dovoljno novaca, a sve je skupo. Okruženi smo koji puta i nerazumijevanjem i zlobom. Koji puta nam se čini da nam je budućnost baš neizvjesna. Konačno, i sami smo nesigurni, slabi, grešni… Ukratko, razmišljamo baš kao one žene dok su išle prema Isusovu grobu. Ovdje je temeljno pitanje sljedeće: vjerujemo li mi da Isusovo uskrsnuće ima bitnog utjecaja na naš život? Veli Pavao, ako Krist nije uskrsno, uzalud je vjera naša. Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi (1 Kor 15,19). Krist je uskrsnuo i pobijedio svako zlo, svaku bolest i svaku nepravdu. Krist se proslavio u svome tijelu. Krist je i nama otvorio vrata raja. Krist i nas čini dionicima svoje nebeske proslave. Zato i nama veli: Radujte se. Jer ovo što oči vide i što ovozemno iskustvo poznaje, nije jedino, nije vječno. Upravo po ustrajnom podnošenju nevolja – koje s Kristom nosimo – postajemo dionicima i njegove proslave. Veli jasno Pavao: Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave jer nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno (2 Kor 4,17-18). To je temelj naše nade i naše radosti. Zato nikada ne malakšemo. Zato uporno naviještamo evanđelje koje i jest radosna, blaga, dobra vijest spasenja za sve koji se u Krista uzdaju i koji s njime hode nevoljama ovoga života.

Idite, javite mojoj braći
Konačno, Isus nalaže ženama: Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju. Ondje će me vidjeti! Žene su vidjele i povjerovale. Sada im Isus govori da trebaju postati vjerovjesnice i blagovjesnice. O tome je ovdje riječ. Noćas pjevamo Aleluja! Pozvani smo vjerom prihvatiti Krista uskrsloga, pozvani smo tom nadom i tom radošću ispuniti svoj život. Krist je uskrsnuo! Uskrsnuo je za mene i za tebe! Za svakog čovjeka dobre volje. To trebamo naviještati, tome se trebamo radovati. Kršćanin koji ne bi naviještao evanđelje, ne bi bio istinski kršćanin. Zato nam svima treba radosnih i oduševljenih svjedoka Kristova uskrsnuća koje je zalog naše radosti i na ovom svijetu i u vječnosti.

Svjesni smo mi svih životnih poteškoća. Ne zatvaramo oči nad nevoljama koje nas okružuju. Srce nas boli kada vidimo nepravde i nesreće u ovome svijetu. Ali – iznad svega! – mi vjerujemo da je Krist pobijedio zlo i smrt. Vjerujemo da je moguće njegovom milošću promicati i izgrađivati njegovo kraljevstvo već ovdje na zemlji. Vjerujemo da po njegovu uskrsnuću ima smisla svaka patnja i nevolja. Zato ne možemo šutjeti. Zato smo radosni navjestitelji. Zato nismo među onima koji se neprestano rugaju, koji upiru prstom u druge, koji nariču i kukaju, koji, zapravo, vide jedini smisao u ovome životu koji je prolazan i nesavršen. Veli nam apostol: Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu! (Fil 4,4-5). Neka nam Gospodin udijeli da se tako – zbog Kristova uskrsnuća i našega uskrsnuća – radujemo uvijek, sada i kroza svu vječnost.