Intervju sa Rebeccom Kiessling, suprugom i majkom petero djece, odvjetnicom, međunarodnom pro-life govornicom, snažnom ženom koja je začeta silovanjem.

Intervju sa Rebeccom Kiessling, suprugom i majkom petero djece, odvjetnicom, međunarodnom pro-life govornicom, snažnom ženom koja je začeta silovanjem.

With 0 Comments,

Međunarodna pro-life govornica i odvjetnica Rebecca Kiessling promovira život i posvajanje od 1995. godine, otkada govori za razne pro-life organizacije diljem Sjeverne Amerike i Europe. Ova hrabra odvjetnica, supruga i majka petero djece odmalena je znala da je posvojena, no tek kada je s 18 godina saznala da je začeta silovanjem svijet joj se preokrenuo. Tada je spoznala kako je njezina misija zaštititi sve nerođene, posebice one poput nje, a u tome joj je pomogla i vjera. Budući da ima politički utjecaj, promijenila je mišljenja mnogih zakonodavaca diljem SAD-a, Kanade i Europe. Osnovala je i organizaciju ‘Save The 1’ (Spasi jednoga) te pomaže trudnim žrtvama silovanja diljem svijeta da izaberu život za svoju djecu.

Rebecca je doputovala iz Amerike kako bi gostovala na 2. Međunarodnoj konferenciji “Život, dakle, biraj!” koja je održana u svibnju u Zagrebu. U intervjuu za Generaciju otkrila je zašto se odlučila na pro-life angažman, kako se osjećala kada je saznala da je začeta silovanjem, koliko joj vjera znači u životu te čime se sve bavi njezina neprofitna organizacija ‘Save The 1’ (Spasi jednoga).

Kada i zašto ste se odlučili biti pro-life aktivistica?

Čim sam saznala kako sam začeta. Željela sam javno govoriti o vrijednosti vlastitog života. Prvo sam željela svima dokazati da sam trebala biti zaštićena i da sam vrijedna života, jer nisam znala svoju vlastitu vrijednost. Tek kada sam spoznala svoju vrijednost u Kristu – da me Bog stvorio na svoju sliku i za posebnu svrhu (dobru, a ne zlu), da me stvorio i poštedio kako bih spasila druge, onda moja misija više nije bila da zaštitim sebe već da spasim druge koji zaslužuju istu zaštitu.

Kako ste se osjećali kada ste saznali da ste začeti silovanjem?

Imala sam 18 godina kada sam saznala, a s 19 godina sam upoznala svoju biološku majku i saznala sve strašne detalje. Bila sam devastirana. Znala sam što ljudi misle o pobačaju ako je dijete začeto silovanjem i da sam u poziciji da moram braniti svoje postojanje pred ljudima. 

Pitala sam roditelje koji su me posvojili što misle o pobačaju kada je žena silovana i otac mi je rekao da se zalaže za izbor i da žena mora sama odlučiti što će sa svojim tijelom. Ja sam ga odmah izazvala i rekla mu: „Tata, odgajao si me 18 godina, zar stvarno misliš da je njezino tijelo i njezin izbor važniji od života djeteta?“ Odmah je promijenio stav i rekao da u to ne vjeruje, ali da se od njega kao profesora takav stav očekuje.

Gdje ste potražili utjehu i pomoć u tim trenucima?

Prvo sam zvala pro-life organizaciju i pogledala što je to pravo na život jer sam htjela razgovarati s nekime tko cijeni moj život. Osjećala sam se strašno usamljeno. Žena s kojom sam razgovarala mi je rekla kako dobro može proizaći iz zla. Oduvijek sam željela upoznati svoju biološku majku – još od kada sam kao dijete saznala da sam posvojena. Sada sam željela od nje čuti da je sve to pogreška. Naime, uvijek su mi govorili da me majka toliko voljela i da je zato izabrala posvojenje i nisam mislila da se pobačaj može primijeniti na moj život. 

Kako je protekao Vaš prvi susret s biološkom majkom? Koji je bio njezin stav o pobačaju?

Moja biološka majka me htjela upoznati i kada smo pričale telefonom rekla mi je da joj je žao što sam već saznala o silovanju. Rekla mi je sve strašne detalje – kako je bila oteta i brutalno silovana. Rekla mi je da je prvo izabrala pobačaj, ali je odustala od odluke zato što je pobačaj tada bio zabranjen. Naglasila je kako bi opet izabrala pobačaj jer ne znam kako joj je bilo. Ponavljala mi je kako je to trebalo biti njezino pravo i izbor. Taj je stav zadržala šest godina. No kada je moja nećakinja imala neplaniranu trudnoću kao tinejdžerka, majka mi je priznala da joj je drago što je odlučila roditi i da se predomislila u vezi pobačaja.

Sada desetljećima kasnije svi smo vrlo zahvalni što smo bili zaštićeni zakonom o pobačaju. Jedini razlog zašto se moja majka predomislila u vezi pobačaja jest zato što je bio ilegalan i jer se bojala za vlastitu sigurnost. No sada je zahvalna što se odlučila na život. Od troje djece danas je najbliža upravo sa mnom. Ja sam tu uz nju i brinem za nju. Ona i suprug su me i legalno posvojili.

Kakva je situacija s pobačajem u SAD-u? U kojim državama je legalan?

Kada me majka željela pobaciti bila sam zaštićena zakonom u Michiganu gdje sam odrasla. Pobačaj je tamo bio ilegalan i to bez iznimke. No nepune četiri godine nakon što me majka odlučila zadržati donesena je sudska odluka koja je zapravo dopustila pobačaj kroz svih devet mjeseci trudnoće. Neke države imaju ograničenja, ali druge poput New Yorka dozvoljavaju pobačaj kroz cijelu trudnoću i čak ne trebaju liječiti dijete koje preživi pobačaj. Znači, dozvoljavaju da dijete umre nakon što se rodi. Uz New York, najgora je situacija u Kaliforniji, New Hampshireu, Rhode Islandu…

Za život se zalažete i kroz Vašu organizaciju ‘Save the one’? Što sve radite?

Riječ je o neprofitnoj i edukativnoj organizaciji koju sam osnovala prije sedam godina. Imamo brojne govornike koji djeluju na nacionalnoj i internacionalnoj razini. Na našoj internetskoj mreži je više od 750 majki koje su začele silovanjem te stotine majki kojima su liječnici rekli da pobace. Imamo više od 2.000 članaka na našem blogu. Svoje priče šaljemo za katoličke portale i pro-life organizacije te ih objavljujemo globalno, a pripremamo i knjigu s preko 80 svjedočanstava žena koje su rodile, a bile su silovane.

Naziv i logo organizacije sam odabrala zbog priče o izgubljenoj ovci, jedne od najpoznatijih Isusovih priča. Pastir u priči ostavi 99 ovaca da bi spasio jednu. Želimo spasiti djecu začetu silovanjem koju društvo stigmatizirana i osuđuje nazivajući ih ‘demonskim sjemenom’, ‘strašnim podsjetnikom’ i sličnim pogrdnim imenima. Mi smo stigmatizirani, prezreni i najviše pogođeni pobačajem diljem svijeta. Slično proživljavaju i djeca sa sindromom Down – i ona doživljavaju diskriminaciju. 

Rođena ste i odgajana kao Židovka, a obratili ste se na kršćanstvo. Kako to? Koliko Vam je vjera pomogla u životu?

Apsolutno! Za mene je bilo otkriće saznati da udomiti dijete nije zadnja opcija i samo za one koji ne mogu imati biološku djecu. Čuti da smo u duhu posvojenja pozvani biti Božja djeca za mene je bilo nešto neopisivo. Bog nam kaže da ako nas zataji otac i majka, On nas neće zatajiti. U katoličkoj vjeri sam dobila temelje da spoznam vlastitu vrijednost. 

Na katoličanstvo sam se obratila s 23 godine kada sam studirala pravo. Moje obraćenje je počelo kada je jedna osoba podijelila svoju vjeru sa mnom i pozvala me u crkvu. Primila sam sakramente, no u jednom trenutku sam se udaljila od vjere i to je bio najgori period moga života kada sam donijela najgore odluke. Kada sam se vratila u crkvu, znala sam da sam izdala Boga i tada sam se ponovno posvetila vjeri.

Majka ste petero djece. Dvoje najstarije djece ste posvojili i još dvoje djece ste izgubili spontanim pobačajem. Što biste poručili roditeljima diljem svijeta. Koje vrijednosti prenosite svojoj djeci i što bi djeca trebala znati o pobačaju i vrijednosti ljudskog života?

Moja djeca dobro znaju što je to pobačaj. Kada je moja najmlađa kći imala šest godina pitala me kako se piše riječ ‘začeta’. Naime, pisala je kako biti začet silovanjem nije loša stvar, jer je to njezina mama. Silovanje i pobačaj su loši jer ljudi bivaju povrijeđeni. Moja djeca znaju da se pobačajem ubijaju nevina djeca. Vidjeli su ultrazvuk i znaju što je dijete i što je umiranje. 

Ljudi me pitaju kako 6-godišnjakinja može znati nešto o umiranju, ali djecu učimo da je Krist umro za nas na križu. Koja je onda razlika u tome da ih odmalena učimo što je to pobačaj. Od kada su djeca u pelenama moramo im govoriti da štite svoje privatne dijelove i da je zločin ako ih netko dira. Ako to roditelji ne uče djecu, onda ne rade svoj posao kako treba. Dužnost je svakog roditelja govoriti o dostojanstvu svake osobe pa tako i nerođenih!

(Maja Šubarić Mahmuljin/generacija.hr)