Sveti pjesnik David, nije se mogao načuditi kad je opazio neki pokret među narodima, uperen protiv Svemogućeg i Sveznajućeg Boga, te je ne vjerujući svojim očima zavapio: »Zašto se bune narodi i puci pomišljaju isprazne stvari. Podigoše se kraljevi zemaljski i knezovi se skupiše u jedno, protiv Gospoda i protiv Krista Njegova!« (Ps 2, 1) Govorahu pak: »Raskinimo uze njihove i zbacimo sa sebe jaram njihov.« (Ps 2, 3) Pobožni kralj David nije vjerovao svojim očima da je moguća takova ludost od strane naroda i njihovih vođa i vladara. I zato ih upozorava na pravo stanje stvari: »Koji prebiva na nebesima smije im se i Gospod im se podruguje.« (Ps 2, 4)

Dragi katolički muževi! Otkad je Krist Gospodin došao na ovaj svijet, nisu prestale bune protiv Njega i Crkve Njegove. Opaki svijet služio se je čas krvavim progonima, a čas opet izrugivanjem i širenjem krivih nauka, da i samo ime Kristovo izbriše sa lica zemlje. I u tom je pokvareni svijet sličan svome ocu đavolu, za koga veli sv. Augustin, da je istodobno i »leo propter apertam iram et serpens propter occultas insidias! Lav zbog otvorenog gnjeva i zmija zbog tajnih zasjeda!«

Ponajprije krvavim progonima! Sjetite se samo, kako je već na dijete Isusa slao Herod svoje plaćenike, da ga ubiju i istrijebe sa lica zemlje. A židovski poglavice kasnije nisu tako dugo mirovali, dok nisu Isusa pribili na križ. A bolje nije išlo ni kasnije Njegovim sljedbenicima. Za vrijeme rimskih careva na tisuće je kršćana palo pod oštrim mačem.

Hiljade ih je spaljeno živim ognjem. Hiljade ih je pribijeno na križ. Hiljade ih je potopljeno u dubini morskoj. Hiljade zatočivano u rudnicima na prisilne radove. Jednom riječi, poduzelo se sve, da se istrijebi ime kršćansko i svaka uspomena na Krista Gospodina. A nije bilo bolje ni kasnije, za vrijeme seobe naroda, za vrijeme provale Turaka u Europu, pa onda za vrijeme krvavih ratova u doba reformacije, pa evo sve do naših dana.

Do naših dana, gdje smo sami svjedoci, kakova je strahovita progonstva morala da proživi i proživljava i sada Crkva Božja u Španjolskoj, Meksiku, Rusiji, gdje se od strane vlastodržaca sve poduzelo, da se više i ne spominje ime Kristovo.

A gdje nije išlo krvavim progonima, tamo se nastojala iskorijeniti i uspomena na Krista krivim naucima. Već u poslanicama svetih apostola vidimo, da su imali posla s krivovjercima. A jedva je kršćanstvo dobilo slobodu, eno se javlja krivovjerac Arije, a za njim kroz stoljeća nebrojeni sljedbenici sve do naših dana, koji su nastojali, da lukavom riječju i zamamnim perom vjernike otrgnu od Krista Spasitelja. Mi smo sami svjedoci, koliko se nastoji po našim gradovima i selima, po kojekakovim tuđincima, da se vjerni naš puk otrgne od Krista.

Bi li dakle bilo čudno, ako bi koji taj od vas mogao doći u napast, da posumnja u neslomivost Crkve Božje i nepobjedivost Krista Spasitelja? Bi li velim bilo čudno, kad mora da svaki dan gleda tolike napadaje?

Dragi moji vjernici! Kad je u Njemačkoj za vrijeme svemoćnog Bismarcka bjesnio kulturni boj, i kad su mnogi katolici došli u tešku kušnju, mogla se je po izlozima nekih kuća vidjeti zanimljiva slika. Kraj morske obale stajala je u moru jedna čvrsta klisura. Oko nje bila je spletena sva sila užeta. Na obali stajalo je veliko mnoštvo ljudi, koji su se silno znojili vukući užeta, kojima je bila opasana klisura u moru, ne bi li je srušili u more.

Iza njih je stajao na obali đavao, zlurado se cereći i govoreći: »Budale! Ja se već dvije tisuće godina mučim sa svim svojim pomoćnicima, da ovu klisuru srušim pa mi nije uspjelo. A ovi luđaci misle da će je oboriti time što natežu užeta, koja su oko nje opasali!«

Ovo je vjerna slika neslomivosti Crkve Božje i nepobjedivosti Krista Spasitelja! Neka se stoga, dragi katolički muževi i svi vi ostali, koji hoćete da pomažete širenje Božjeg kraljevstva na zemlji, neka se, velim, nikada u vašim dušama ne pojavi malodušnost.

Neka dođu ako hoće i krvavi progoni, kao u Meksiku ili Španjolskoj! Neka se pojavi još više raznih sekta i krivih nauka! Jedno valja da uvijek imate na umu! Sve će to proći! Svega će toga nestati! Ali jedan ostaje uvijeke; a to je Krist Gospodin!

Neka vas nikada ne smetu ni slabosti, koje možda vidite kod kojeg katolika, pa čak i svećenika. Jer baš te slabosti najviše dokazuju, da je Crkva djelo Božje i da Krist vlada i drži Crkvu svoju, jer bi inače, kad bi bila ljudsko djelo, morala već davno nestati sa lica zemlje. Neka vas, velim, ništa ne smete i ne uplaši u vašem radu za kršćansku obnovu našega naroda. Jer onaj, kojega danas slavimo i za koga radimo jest »Gospod, nepobjedive snage začetnik, i nesavladivog gospodstva kralj i uvijek sjajan pobjednik! Kad svi pobjegnu jedan će ostati na megdanu, pobjednik lsus Krist!«