U Panoniji, ravnoj, pokraj rijeke Drave, ima jedna mala uzvisina. Oko nje su močvare, oranice i prostrani pašnjaci. Tu se smjestila Bušetina, naša domaja. Iako selo spominju već najstariji zapisi ovog kraja, za Bušetinu se malo znalo, stoljećima se više puta mijenjalo i njeno ime. Za kralja Bele IV. Zvala se Beluševo.

1248. godine – prvi puta se spominje naziv sela. Granice selu određuju: sa sjeverne strane rijeka Drava, s južne Bilogora, na istoku rijeka Ođenica, a na zapadu selo Rogovac.

Prije 60 godina oko cijelog sela bile su samo livade, pašnjaci i močvare, a iza njih oranice, na stotine i stotine hektara plodnog i obrađenog polja. Na pašnjacima su pasle krave, po tri čorde, konji i svinje. U močvarnom području bilo je, a i danas ima mnoštvo krupne i sitne divljači. U tri rječice uvijek bogate vodom, a i u barama bilo je ribe u izobilju.

Bušetnjani su vrijedni ljudi koji žive od svog znoja: stočarstva, poljoprivrede, povrtlarstva i industrijskih bilja.

Selo ima tri ulice, a mi ih zovemo po našim domaćim, starinskim i od milja zvanim imenima: Glogovec (Ulica Matije Gupca), Blatinčanski kraj (Ulica Vladimira Nazora) i Pemija (Ulica Braće Radića). Dva sokaka na Glogovcu: Grganov sokak na lijevoj strani ulice i Jadanov sokak – kraj raspela, na putu prema Špišić Bukovici. Dva sokaka su u Pemiji: Rakita i Gajiček.

Bušetina ima tri rječice koje nikad ne presuše. Ođeica ide od Virovitice. Druga rječica izvire ispod Verjana i teče uz Novi put i Buđak u Neteču. Treća izvire u Bereku ispod crkvice i njene vode teku u jezero Neteča.

U selu imamo divnu crkvu Majke Božje od Pohođenja. Proštenje je 2. sprnja u znak sjećanja na "Pohođenje Blažene djevice Marije Elizabeti". Kraj crkve je svima nam znano groblje. Ondje snivaju naši preci, koji su živjeli u svojem vremenu i prostoru, koje im je dano, a taj prostor su sačuvali i za nas. Selo ima četri raspela, u svakoj ulici po jedno i jedno u sredini sela. Kad ulaziš i izlaziš iz našeg sela, prati te lik našeg Spasitelja. Kraj crkve je lijepi park, a osobito se ističu četiri lipe.

U selu je četverogodišnja škola OŠ Augusta Cesarca, zdrastvena ambulanta, zubar, tri trgovine mješovitom robom, Vatrogasno društvo, Nogometni klub "Bušetina 1947", pekara i trgovina poljprivredne potrepštine. Našu kulturnu baštinu nasoji sačuvati udruga "Škrinja Bušetine". Ako je tko žedan, na raspolaganju su mu dvije birtije.

Nama starijima ostale su uspomene iz davnina: uređene slamnate male kućice, tako lijepe ko djevojke uredno počešljane. Pod tim slamnatim krovovima biva zimi toplo, a ljeti divna hladnoća. Ljudi kroz cijelu godinu skupljali bi hrane da se okrijepe u dugačke zimske dane. Na štapovima, povješaju oko domnjaka, kobasice i slanine. Obično ispred kuće, pa i naše, nalazi se klupa ili kakva greda, najčešće hrastova. Na njima su ljudi, žene i djeca znali sjediti, promatrati prolaznike, pjevati i puno nam, puno dogodovština pripovijedati. Kad bi mogle klupe ili grede sve ispripovijedati što u čule o uspjesima, neuspjesima, krađi, osveti, ljubavi, boli ili sramoti, tko je umro i tko će s vjenčati, tko je ostao na bojištu, tko se vratio iz zarobljeništva.

Uvečer znali bi upaliti mali žižak. Svjetlo je bilo tako slabo da bi jedva prepoznali. Kad bi se noć spustila, zvono zazvonilo, naglas bi se molitvu Anđeo Gospodnji molilo. Selo zaspi dubokim snom. Ništa se ne čuje, osim poneki ćukov huk, kukurika pijetlova, hrka svinja iz obližnjeg tora i teški koraci seoskog boktora (čuvar sela). Dok bi zvijezde još sijale punim sjajem, čuli bi se već lagani ljudski koraci nogu. Kosci. Na leđima im kose. Idu u livadu dok je još hladovina i rosa. Na istoku zora sviče i čuju se povici:"Hajde, dižite se ženo, djeco, ljudi! Poći u život treba svako biće".