1. Predstavljanje1380036_10202216918808508_338953888_n

Ime mi je fra Daniele Piras, redovničko ime Maria zbog ljubavi koju gajim prema našoj majci Mariji. Rodio sam se i živio u Italiji u Sardenji. Imam 27 godina i potječem iz jedne jednostavne i siromašne obitelji. Živio sam sa roditeljima i sa 5 godina mlađom sestrom koja je danas sestra klarisa. Moja je obitelj zapala u velike financijske proble a uz to moj je otac puno pio i svađao sa sa mamom. Ja sam rođen i odgajan između u takvoj jednoj klimi, između svađa i problema, što je na meni ostavilo duboki trag. Sjećam se jednom da sam rekao mami da se rastane od tata, na što mi je ona odgovorila da neće jer ga je takvog kakav je prihvatila pred Bogom i obećala da će biti uz njega u dobru i u zlu. Ja da bih se udaljio od jedne takve teške situacije u kući, počeo sam izlaziti van i družiti se sa svakakvim prijateljima uz koje sam počeo pušiti, piti, koristiti lake droge koje su me polako vodile do toga da se navežem i na teške droge o kojima sam bio ovisan dugi niz godina.

Praktično sam bio na heroinu od puberteta do moje dvadeset i prve godine. S jedne strane sam bježao iz obiteljskih problema da bih se smirio i našao sreću no u stvarnosti sam upao u još veće probleme. Takav život me je doveo do toga da se zapitam sam o sebi. Kao razmetni sin koji nakon što je potrošio očev dio novca i nakon što je ostao gladan, žedan i bez posla i prijatelja, tako sam i ja dotakao dno života i shvatio da tako više ne mogu dalje, te sam tražio pomoć, prije svega u vlastitoj kući. Moja majka je bila jako pobožna žena te mi je stalno govorila o Isusu i da se mogu izvući iz toga sa njegovim križem. Nisam mogao slušati takve stvari i jako mi je smetalo što mi govori o nekom nevidljivom Isusu dok ja imam stvarnih problema sa drogom. Smatrao sam je ludom. Na početku niti ona nije bila jako pobožna ali su je problemi sa mužem približili vjeri te je tu našla svoju utjehu i snagu. I upravo je ona koja mi je najviše pomogla svojim govorom o Isusu i Mariji, stalno sam mislio o njoj.

Druga stvar koja me o kojoj sam često razmišljao je bio životni izbor moje sestre. Mjesec dana nakon što je napunila 18 godina ušla je u samostan klarisa. Razmišljao sam kako je moguće da jedna tako mlada i lijepa cura završi zatvorena između četri zida i da bude u isto vrijeme sretna a ja koji želim biti sretan i slobodan, tu sreću ne uspjevam naći na ulici. Ona je bila još jedan razlog zašto sam odlučio potražiti pomoć.

Tako sam jednom došao kod mame i reko joj da ja tako više ne mogu, da sam potonuo pre duboko i da se sam ne mogu izvući. Sa mamom sam posjetio jednu zajednicu koja se zove SERT(?) u kojoj su mi davali lijek kako bih mogao izdržati bez konzumiranja droge. Tada sam počeo polako i moliti. Mama mi je rekla da nije dosta što čujem o molitvi od nje nego da i sam počnem moliti. Moja terapija je tada bila molitva i lijek koji su mi davali u zajednici.

Nakon nekog vremena majka mi je predložila da pođem sa njom na jedan karizmatski susret koji je vodio jedan fratar konventualac Ilias Vella(?) te da će mi Bog sigurno pomoći. Nisam bio oduševljen tom idejom jer godinama nisam zalazio u crkvu ali budući da je mojoj majci jako stalo do toga učinio sam to radi nje. To je bilo mjesec dana nakon oblačenja moje sestre u samostanu gdje sam se prvi puta susreo sa fratrima koji su me pozvali da dođem kod njih ponekada na razgovor. Jasno, rekao sam da ću doći samo da ih se riješim, a u biti sam jedva čekao da se maknem od njih. Dakle, otišao sam naj karizmatski susret zvan „Isus, Kralj svemira“ i odmah čim sam ušao u dvoranu zapazio sam veliki natpis koji mi se urezao u pamćenje. To je psalam, mislim 113, koji kaže : „Oslobodit ću vas iz vaših okova i izvući iz vlasti tame“. Nekako sam doživljavao kao da je taj psalam upućen meni te sam si rekao: „Možda“. No ipak kad sam vidio sve te ljude oko mene koji pjevaju, plješću, padaju u zanos, htio sam pobjeći isti čas, smatrao sam ih luđacima. Izlazio bi van pušiti, odlazio bi u bar i popiti par pivi te se ponovno vraćao i tako stalno. Ali sam ipak bio ponekad prisutan. Jedom, baš kad sam se vratio, govorio je o zlu. Kako zlo djeluje, kako je ono nedostatak, gubitak, kako nas vodi u propast i sve što je rekao ticalo se mene. Kao da smo se susreli prije i kao da sam mu ja ispričao svoj život te on to sada iznosi javno. Doticao se tema droge, alkohola, sexa. Tada je počela molitva za ozdravljenje. Jedna žena pored mene je počela urlati, bacati se po podu i mijenjati boju glasa što me je jako prestrašilo jer takve stvari nikada do sada nisam vidio. Počeo sam razmišljati o onome što je svećenik govorio. S jedne strane govori o zlu a s druge ja znam što je zlo jer sam ga dotaknuo svojom dušom. S treće strane pored mene se na očiti način manifestira zlo kroz onu ženu. To su bile misli koje su mi kolale glavom i koje su mi dale zaključiti da moram zatražiti pomoć da se izvučem iz toga zla.DSC02286

Majka je uspjela srediti da razgovaram sa tim svećenikom te sam mu ispričao cijeli svoj živo i ispovjedio se. On je rekao da će moliti za mene ali da i ja moram moliti. Tako sam se vratio na seminar i upravo je prolazio svećenik kroz dvoranu sa presvetim u ruci. U meni se rodila snažna želja samo da dotaknem presveto. Kao iz evanđelja ona žena koja je ga je željela dotaći da bi ozdravila (to sam poslije pročitao). Probijao sam se kroz ljude, odgurivao stolice oko sebe i na kraju sam uspio. Vratio sam se na mjesto i tada se dogodio ključni trenutak mojega oslobođenja. Bio je zaziv Duha Svetoga i svećenik je čitao jedan odlomak iz knjige proroka Danijela koji kaže da je Bog živ, da je njegovo kraljevstvo vječno na zemlji i na nebu, da je on oslobodio Danijela iz ralja lavovskih. Dok je on to čitao ja sam se počeo lomiti. Nisam više mogao kontrolirati sobom. Počeo sam plakati, znojiti se, nešto se događalo unutar mene što nisam znao opisati što bi to bilo. Osjećao sam se kao da se raspadam u dijelove. Majka koja je bila pored mene sa dvije svoje rođakinje znala je što se događa jer je već vidjela takve stvari, znala je da me Isus oslobađa od moje navezanosti na drogu. Savjetovala mi je da sutra ne uzmeme metadon.

Sutradan sam se vratio na seminar i prema majčinom savjetu nisam uzeo metadon. Cijeli dan nisam osjećao potrebu da uzmem lijek sve do predvečer kada sam osjetio potrebu te sam mislio mamu zatražiti lijek. Jer ako nisam uzimao lijek počeo bi se tresti i osjećao bi snažne bolove. Ali dok ja ja to vrtio u svojoj glavi svećenik sa oltara je rekao majkama i očevima da bace drogu svoje djeci. Ja sam se okrenuo majci i rekao joj da sam je upravo htio tražiti lijek na što je ona samo odgovorila da se smirim da me je Isus ozdravio.

Vratili smo se doma i ja sam se osjećao preporođenim. Bacio sam sve lijekove koje sam imao i svoje pouzdanje stavio u Isusa. Otišao sam na seminar kao ovisnik a vratio sam se potpuno ozdravljen. Ja sam na tom seminaru iskusio na vlastitoj koži da je Isus živ i da nam daje svoju snagu kad to od njega zatražimo. Od tada do danas ja sam čist i potpuno zdrav.

  1. Svećenički poziv!

Stvari su nekako bile povezane. Imao sam problem što si nisam mogao oprostiti mnoge stvari. Mnogi su ljudi trpjeli zbog mene a prije svega moji roditelji. No na seminaru sam iskusio oproštenje i nevjerojatnu ljubav Božju, iskusio sam što to znači biti voljen te me je to iskustvo držalo i nosilo u daljnje dubine Božje ljubavi. Nakon par mjeseci nazvao me je jedan fratar, onaj s kojim sam se sreo na oblačenju svoje sestre, da me pita kako sam. Ja sam mu sav oduševljen prepričavao svoje iskustvo živoga Boga što je i njega razveselio te mi je ponudio da dođem u Asiz na seminar o pozivu. Kad sam došao tamo prva stvar koja me je oduševila bili su fratri. Na njihovim očima se vidjela radost. Zatim zajedništvo koje su gajili među sobom me je silno oduševilo. Poželio sam da i ja budem tako sretan kao i oni. Počeo je tečaj za poziv na kojem sam shvatio da mogu birati ili da se ženim ili da se posvetim Bogu. Meni nikada nije niti palo na pamet da postanem svećenik ali polako slušajući svoj unutarnji glas osjetio sam da me Bog zove. Razgovarao sam sa svojim duhovnim ocem koji me je upozorio da postoji opasnost miješanja svećeničkog poziva sa obraćenjem te mi je savjetovao da pričekam neko vrijeme. Dvije godine sam živio u molitvi, proučavanju Biblije, razgovorima te sam nakon toga bio primljen u samostan i tu sam sretan. Fratri su me primili ne samo kao duhovni oci, nego zaista kao prava braća. Osjećam se prihvaćeno i voljeno i sa njihove strane.

  1. Zaključno.

Unutar svakoga od nas postoji jedna praznoća koja čezne da bude ispunjena. Ja sam imao sve ali nisam imao ništa. Tražio sam da ispunim tu praznoću alkoholom, drogom, sa prijateljicama. Drugi je možda ispunjavaju sa sportskim rezultatima, uspjehom na fakultetu, na poslu...no ako smo iskreni prema samima sobom jedino je Bog taj koji može ispuniti tu prazninu jer ta praznina je zapravo želja za njime. Treba se u toj trci za uspjehom zaustaviti i zapitati se načas jesmo li uistinu sretni. Siguran sam da ćemo tada otkriti, ako smo iskreni prema sebi, da je samo Isus taj koji daje život i daje ga u izobilju.

Razgovor vodio fra Grgur