Poštovanje i ljubaznost naspram svakoga

franjo

Često se kroz povijest, a nerijetko i danas, promatralo Franju kao nekog lebdećeg romantika koji propovijeda pticama, razgovara s cvijećem, pregovara i dogovara se s «bratom ognjem» itd. Može ga se, dapače i treba, i na taj način promatrati, i diviti se njegovu nevjerojatnu osjećaju za prepoznavanje Božje ljubavi utkane u sve stvoreno, ali se istovremeno mora moći u njemu i prepoznati, čak više od svega, čovjeka Božjega koji je čitavim svojim bićem bio aktivno ukorijenjen u svekoliko događanje svoga vremena, u prilike i neprilike vremena i prostora u koji ga je Gospodin postavio.

Ne smije se stoga izgubiti iz vida njegova založenost u svekolikom društvenom životu svoga vremena, izraženu u prvom redu kroz njegovu dobrohotnost, nenasilje i ljubaznost. Po temperamentu i zahtjevnosti svoga duha htio je biti u svemu prisutan obzirom na društvenu zbilju. Čitajući njegove Spise i životopise nije teško uvidjeti da mu je indiferentnost naspram bilo kakva događanja oko njega bila i više nego strana. Angažirao se u zabavama zajedno sa svojim prijateljima, u obrani svoga grada, riskirao svrstavajući se na stranu pape protiv cara, odabrao živjeti u krajnjem siromaštvu i služenju marginaliziranima u društvu svoga vremena, odlučno i najradikalnije htio živjeti evanđelje Isusa Krista unutar i više nego diskutabilne crkve svoga vremena, nastojao propovijedati i nositi mir i pomirenje svim ljudima, osobito tamo gdje su ljudi bili u otvorenim i mučnim sukobima (dovoljno se sjetiti sukoba biskupa i gradonačelnika Asiza); za razliku od čitavoga kršćanskog svijeta umjesto križarskim ratovima Franjo ide ususret sultanu s porukom mira i poštovanjem. Jednom riječju Franjo ni u čemu i ni prema kome nije bio indiferentan i nepristran. Uvijek je bio u odnosu s drugima, ali u živom odnosu u kojemu se dao cjelovito zahvatiti zbiljom drugoga, zahvaćenost koja je težila tome da preobražava odnos u duboko suosjećanje. Bijaše mu to moguće jer nikada u odnosu s drugima nije sebe smatrao većim, nego, kako nam to i Toma Čelanski svjedoči, smatrao je sebe uvijek «poniznim slugom drugima».

Njegov stav naspram drugih bio je prožet dubokom, a opet jednostavnom ljudskom ljubaznošću koja je bila preobražavajući kvasac svih njegovih susreta u kojima se drugi, tko god bio, osjetio zahvaćen dobrotom i plemenitošću njegova srca. Razvidno je iz svega što nam je ostalo zapisano o Franji da je sav njegov život, svekoliko njegovo djelovanje i svi njegovi projekti bili usmjereni na stvaranje ljepše klime unutar društva, ljubaznijih i nepristranih međusobnih odnosa.

Trebalo bi stoga više od Franje učiti ophoditi se s drugim s više poštovanja i pristupati im s više ljubaznosti, ne olako prosuđivati, a još manje osuđivati ili prezirati ljude zbog slabosti i krhkosti koju vidimo u njima (zanimljivo je da nigdje u Franjinim Spisima nećemo pronaći takvo što). Dubokom suosjećajnošću prigiba se nad bijednicima, prihvaća razbojnike s ulica, jednakom nježnošću pristupa zbunjenima i onima neprobitačnima u društvu, poštuje i crkvene i civilne autoritete, i za svakoga ima dobru i lijepu riječ kao i stav poštovanja i prihvaćanja. Nije to zato što bi on bio beskičmenjak ili kakav romantičarski zanesenjak nesposoban primijetiti zbilju onakvom kakva jest, nego je Franjo savršeno dobro shvatio da je društvo sastavljeno od osoba kojima treba pomoći i spasiti ih, a ne od stvari koje treba braniti, a niti od silnih programa i principa koje treba opravdavati.