PJESMA SVETOM ROKU

Znatel’ istinitu priču o ovom mladiću
Što se rodi davno u francuskom gradiću?
Zašto se na slikama prikazuje sa psom
i zašto mu je šuma postala ko dom?

Dugo su mu roditelji bez djece bili,
a želju svoju pred Bogom nisu krili.
Godinama Bogu prinose molitveni žar
pa im Bog dade malog Roka na dar.

Kršćanski odgoj od roditelja prima
i od njih uči milosrđe prema ubogima.
Majka mu one najzapuštenije pohađa
pa se i u Roku ljubav za sirote rađa.

Osim do siromaha i do crkve rado ide
a tamo ga Božje oči u klečanju vide.
Na koljenima Roko uči ljubav za Boga
a u služenju ljubav za bližnjega svoga.

Kad sa dvadeset godina roditelje izgubi
on Boga i siromaštvo još više uzljubi.
Sve što je imao Roko uze pa proda,
a onda to razdijeli, siromasima poda.

Do Rima želi poći, u dugome hodu,
sa štapom u ruci i tikvicom za vodu.
Nije mu važno kako mještani ovo vide,
preko Pirineja i Alpa ko siromah ide.

Čim prijeđe granicu čuje loše vijesti
da će u Italiji mnoge u bolesti sresti.
Kuga je zavladala u selima i gradovima,
a za dvorit bolesnike premalo ih ima.

Opasnost je za svakog da se zarazi,
al ovaj mladić im prilazi, na se ne pazi.
Nepodnošljiv zadah posvuda krene,
jer i smrt je pokosila mnoge zaražene.

Svoju mladost Roko želi bolesnima dati
pa će sa tom molbom pred bolničare stati.
O, nećeš ti moći udisati toga smrada! –
Upravitelj ga odvraća od gledanja jada.

A zašto da mi svoj život štedimo,
kao da mi više od Isusa vrijedimo?
On je Bog, pa je htio biti poput sluge
zato bi i mi trebali živjeti za druge!

Zadivljen sada pored takva odgovora
upravitelj shvati da ga pustit mora.
I tako Roko, u zemlji ovoj stranac,
živi kao milosrdni samaritanac.

U jednom mjestu nije mogao stati
pa je i drugdje htio bolesne njegovati.
Želeć da se za teže slučajeve brine
ide od jedne do druge pokrajine.

Kad je već jenjavala bjeda duboka,
kuga ipak nije zaobišla ni Roka.
Kao i rane i uvrede ljudi ga stižu,
pa se osjeti sam ko Isus na križu.

U toj svojoj muci u očaj nije pao,
da ova bol vrijedi dobro je to znao.
I tako šuma i koliba kraj potoka
posta dom za slugu Božjeg – Roka.

I dok on tu muku strpljivo podnosi
jedan pas mu redovito kruh donosi.
A kad vlasnik opazi što to pas radi
prati ga u šumu pa se jako iznenadi.

Taj čovjek je plemić Gottard bio
što se sada i sam nad Rokom sažalio.
Brinuo se za njeg sve do ozdravljenja,
makar bolest Roku izgled puno mijenja.

U domovinu se vraća, u ratno vrijeme
a sad od mještana prima novo breme.
Nitko ga ne pozna ni od njegova roda,
stog’ svi misle da je stranac i uhoda.

Rokov stric je bio načelnik u gradu
pa ga njemu na presudu dadu.
Lice Rokovo bi nepoznato i stricu
te ga on dade bacit u tamnicu.

Tu je pet godina, a ni za što kriv
i još će, misli, samo kratko biti živ.
Kad osjeti da je kraj svećenika želi
da mu svete sakramente udijeli.

A kad svećenik do ćelije doći treba
vidi je svu obasjanu svjetlom sa neba.
Trideset treća godina zadnja mu bila,
kad se duša mirno Bogu preselila.

Mještanima sada čuđenje na licu
kad vide koga su osudili na tamnicu.
Kasno mještanina tog srce im prima
i sad ga pokapaju s velikim počastima.

I KAD SRCA BIVAJU OD KAMENA TVRĐA
SVETI ROKO BUDI NAMA 
PRIMJER MILOSRĐA!

MOLI ZA NAS, 
PA DA I MI SPREMNO SLUŽIT ZNAMO,
DA NE ŠTEDIMO ŽIVOTA,
VEĆ SE NA SLUŽENJE DAMO!