Pobožnost nastaje ili iz straha ili zbog boli ili zbog želje ili zbog ljubavi ili zbog suosjećanja ili zbog radosti ili zbog divljenja.
1.Zbog straha: Kada se duša boji vječne kazne, tj. boji se da će je Bog odbaciti zbog vlastitih grijeha te mu se tada utječe riječima: “Ne odbaci me od lica svojega i svoga svetog duha ne uzmi od mene!“(Ps 51,13)
2.Zbog boli: Kada duša misli da je uvrijedila Boga i da je izgubila njegovu milost. Zatim kada smatra da je slabo napredovala u krepostima te da je malo zaslužna pred Bogom i tada mu se moli: „Odvrati lice od grijeha mojih,izbriši svu moju krivicu!“(PS 51,11)
3.Zbog želje: Kada duša žudi i čezne za milošću Božjom i milinom Njegove blizine, čezne za Kristom na nebesima te slične svete želje: „O Gospode, sve su mi želje pred tobom, i vapaji moji nisu ti skriveni. Srce mi udara silno, snaga me ostavlj i svjetlost vida očinjeg gasi se. Prijatelji i drugovi od rana mojih uzmakoše, i moji najbliži stoje daleko. Namještaju mi zamke oni koji mi život vrebaju koji mi žele nesreću, propašću mi prijete i uvijek smišljaju prijevare. A ja sam kao gluh i ništa ne čujem i, kao nijem, usta ne otvaram.“(PS 38, 10-14)
4.Zbog suosjećanja: Kada duša trpi zajedno sa Kristom i onim mačem koji je probio dušu Marije njegove majke, probada također i dušu vjernika. Takve duše također pate i zbog nesreće bližnjih te opasnosti koje im prijete, zatim zbog uvreda nanesenih Bogu…Zbog svega toga duša se izjeda iznutra i nemirno spava jer je iznutra izjedaju bilo kakvi skandali ili nesreće: „Ne zaplakah li nad nevoljnicima, ne sažalje mi duša siromaha?“ (JOB 30, 25)
5. Zbog ljubavi Božje: Kada razmišlja o tome kako je Bog dobar prema njoj i koliko je milosti darovano čovječanstvu Kristovim utjelovljenjem i mukom te preko euharistijskog sakramenta i karizmi Duha Svetoga. Zatim kada smatra nepogrešivom volju Božju, kada razmatra o Njegovoj velilčini i vječnosti koje su beskrajne; stoga ga uvijek i bez mjere treba ljubiti. Ne može ništa biti ugodnije, divnije i korisnije od ljubavi Božje. Upravo na taj način preko izvanredne ljubavi Božje, Duh Sveti potvrđuje našemu duhu da smo djeca Božja. O tome se kaže da „ako tko ljubi Boga, Bog ga poznaje“ (1 KOR 8,3), Ljubav Božja je kao začin svim dobrim djelima tako da će naša kreposna djela imati toliko Božanskog okusa koliko budu začinjene ljubavlju Božjom. Ne može postojati krepost ili pobožnost koja ne bi imala korjen u ljubavi Božjoj.
6. Zbog radosti: Kada se raduje u Gospodinu podsjećajući se njegovih dobročinstava; kada u nadi njegove milosti vjeruje da je upisana među one koji će se spasiti; kada se raduje spasenju i napredovanju bližnjega; kada u radosti duha uživa slavu blaženih i misli o boravkku u nebeskoj domovini. Zbog svih tih stvari srce se raduje te kaže: „Duša mi gine i čezne za dvorima Jahvinim. Srce moje i moje tijelo kliču Bogu živomu. I vrabac sebi log nalazi, i lastavica gnjezdašce gdje će položiti mlade svoje: a ja žrtvenike tvoje, Jahve nad Vojskama, Kralju moj i Bože moj!“(PS 84,3)
7. Zbog divljenja: kada intelekt osvjetljen sjajem Njegove mudrosti, razmatra o veličini moći Božje, dubini njegove mudrosti i milini njegove naklonosti ili o bilo čemu što pripada Njegovoj božanskoj naravi i slavi Njegova veličanstva. „Da, Svesilnog doseći ne možemo, neizmjeran je u moći i sudu, velik u pravdi, nikog on ne tlači.“(JOB 37, 23-24)
Ponekad pobožnost pokreću različiti pobožni osjećaji jer se strah ujedinjuje sa bolju, ljubav sa radošću, radost sa divljenjem, suosjećajnost sa željom. Pobožnost znači rasti u ljubavi te češće ovisi o volji nego o intelektu kao što se može i vidjeti kod jednostavnih pobožnih ljudi, no ipak, vjera ne može biti savršena bez svjetlosti samog intelekta. Ali inteligencija jednostavnih vjernika i onih učenih se razlikuje. Učeni ljudi znaju govoriti sa finoćom o različitim duhovnim temama, znaju izraziti prikladnim riječima ono što žele, dok jednostavni vjernici vide zato jasnije istinu kakva je i znaju je dublje prosuđivati i shvaćati te je vjerno slijede iako možda ne znaju riječima izraziti svoje stanje. No svi zajedno učeni i neučeni, mladi i stari, bolesni i zdravi, svatko na svoj način i u svome staležu treba svakodnevno zahvaljivati Bogu za neizmjerna dobročinstva kojima nas obasiplje.