USUSRET KORIZMI – Srcem i bezuvjetno – fra Rozo Brkić

Everything will be alright

U svetim korizmenim danima svi smo nekako više nego obično usmjereni da naš svakodnevni ljudski i kršćanski hod živimo intenzivnije, bolje… Nastojimo osobito kroz izabrane riječi Svetoga pisma koje nam nudi korizmeno vrijeme, a tako i pobožnosti, napose križnog puta, odvagnuti svoje kršćansko svjedočenje, a prvo svega svoj hod u zajednici. Svoje odnose s Bogom i s ljudima s kojima dijelimo svakodnevicu, u odgovornosti, u solidarnosti, a napose u nošenju i podnošenju jedni drugih u prisutnosti i svjetlu utjelovljene Riječi koja nam uvijek iznova najrječitije govori svojim bezuvjetnim praštanjem tražeći istovremeno i od nas odgovor vjere koji se jednako tako izriče u prihvaćanju i praštanju. S oproštenjem koje nam Gospodin nudi i kojim nas uvijek iznova tješi i podiže u našim slabostima nemamo nekih osobitih problema, ali s praštanjem kojega mi dajemo i koje je uvijek usmjereno tome da gradi i učvršćuje zajedništvo u vjeri i ljubavi, čovječnije i istinitije odnose, imamo malo više problema.
Praštanje je neophodno za život u zajednici, za suživot s ljudima, jednako kao što je potrebno i bratsko ispravljanje, onako kako nas Gospodin upućuje: „Pogriješi li brat tvoj, prekori ga; ako se obrati, oprosti mu. Pa ako se sedam puta na dan ogriješi o tebe i sedam se puta obrati tebi govoreći da mu je žao, oprosti mu (Lk 17, 3-4)“. Praštanje jest istinsko i oslobađajuće, kadro podići i stvarati, tek kada je darovano srcem i bezuvjetno, baš onakvo kakvo mi primamo od Gospodina. Evanđelja nam neprestano prikazuju Gospodina Isusa koji prašta: prašta ženi zatečenoj u preljubu, prašta onima koji ga razapinju, pogrđuju i pljuju…Umijeće praštanja stoga je uvijek temeljna odlika kršćanskog života, života onoga tko nastoji živjeti puninu života, istinito i pravedno, jer zna da ga Gospodin neprestano stvara i obnavlja u svom milosrđu. Stoga valja ozbiljno u svetim korizmenim danima osobito razmatrati i dati se odmjeriti Isusovim pozivom: „Ljubite i vaše neprijatelje, činite dobro svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju.(…) Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje… Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan (Lk 6, 27-36)“.

Iako kušamo svakodnevno dubinu i ljepotu Božjeg praštanja, a jednako tako i onog praštanja kojega dajemo drugima i primamo od drugih, ipak treba pošteno priznati da problem praštanja nije tako jednostavan, jer praštanje često ulazi u sraz sa ostalim ne manje zahtjevnim stvarnostima – uspostava istine, borba, često puta mučna, za slobodu ili za obranu potlačenih. Uostalom i sam Gospodin Isus, koji je tako čudesno utjelovio praštanje i milosrđe, i druge učio tome, u nekim okolnostima znao je prekoravati i čak prijetiti… Sjetimo se kako je nazvao farizeje „leglo gujinje“, „obijeljeni grobovi“, pa kako prijeti „jao vama bogati“. Evanđelje nam govori o praštanju, ali jednako tako uviđamo iz samog evanđelja da prakticiranje praštanja nije jednostavno i bez problema koji su povezani s njime. Kako praštati i istovremeno bratski ispravljati? Kako pomiriti praštanje sa zahtjevom istine i pravednosti? Odgovore, očito, valja tražiti u konkretnosti životnih situacija: to je zadatak koji itekako iziskuje upinjanje savjesti i razlučivanje svakoga kome je stalo do pravednosti i istine. No, barem tri smjernice su nam u tom smislu jasno dane u evanđelju. Ponajprije jest raspoloživost za praštanje, ona mora biti u srcu svakog djelovanja koje je usmjereno traženju pravednosti, tj. onih prava koja nama ili drugima pripadaju. To znači da je apsolutno neevanđeoski tražiti u mržnji i neprihvaćanju snagu za ostvarivanje bilo koje pravednosti i svojih prava. Evanđeosko praštanje je ponajprije izričaj ljubavi, ne bilo kakvo prihvaćanje onoga kome praštamo, jer ako nije iz ljubavi nije ni istinsko praštanje, što se uostalom brzo i pokaže… Stoga je evanđeosko praštanje zahtjevna ljubav. Darovano je da bi mijenjalo, da bi se obraćalo, a ne da stvari ostanu iste, onakvima kakve su bile i prije darovanog praštanja. Jer takvo je praštanje kojega Isus daje – prokazuje zlo i istovremeno nudi mogućnost otkupljenja, mogućnost da se zlo popravi, upravo onako kako ga je Isus darovao ženi grešnici: „Idi i ne griješi više“ – ponuda nove mogućnosti, novog načina života i istovremeno zapovijed koja je ujedno i izraz povjerenja da smo osposobljeni da popravimo zlo i damo mogućnost drugima da isto čine…
Dao nam Gospodin da naš ovogodišnji korizmeni hod bude što plodonosniji za nas i one oko nas, da primamo njegovo praštanje tako da nas ono mijenja i obraća i da se ostvaruje u našem pružanju praštanja koje neka uvijek bude motivirano i pokretano i Franjinim pozivom: „Hvaljen budi, Gospodine moj, po onima koji praštaju iz ljubavi tvoje“.