PRVA RIJEČ
Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!
Lk 23,34

Visiš na križu. Prikovali su te. Nećeš više sići s toga stupa iz-
među neba i zemlje. Peku te rane na tijelu. Trnova kruna ranjava
ti glavu. U očima ti pliva krv. Rane na tvojim rukama i nogama
takve su kao da su ti udovi probodeni usijanim gvožđem. A duša
ti je more tuge, bola i beznađa.
Oni što su ti sve to učinili stoje uz tvoj križ. Ne će da odu,
da te barem puste da sam umreš. Čeka ju. Smiju se. Čak misle
da imaju pravo i da je tvoje stanje očigledan dokaz za to; dokaz
da je njihovo postupanje s tobom ispunjavanje najsvetije prav-
de, bogoslužje s kojim se mogu ponositi. I zato se smiju. Izru-
guju se, hule. A na te se, užasnije od svake tjelesne boli, svalio
očaj zbog takve zlobe. Zar ima ljudi spremnih na takvu podlost?
Imaš li išta više zajedničkog s njima? Smije li čovjek čovjeka tako
krvnički mučiti? Nasmrt mučiti lažju, podloš ću, izdajom, lice-
mjerstvom i podmukloš ću te se još graditi da ima pravo, glumiti
nevina, pretvara ti se u pravedna suca? I to Bog dopušta da se
do gađa u njegovu svijetu? Gromki smijeh i hula ne prijatelja da
se slavodobitno prolama Božjim svijetom? O Gospode, naše bi
srce puklo od bijesa i očaja. Kleli bismo neprijatelje i Boga. Za-
urlali bismo i kao izbezumljeni trgali ruku s čavla da još jednom
stisnemo šaku.
A ti veliš: Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine. Neshvatljiv
si, Isuse. Gdje je samo nastala ta riječ u tvojoj ispaćenoj i bo-
lju razrovanoj duši?! Neshvatljiv si! Ti ljubiš i svoje neprijatelje.
Preporučuješ ih svome Ocu. Moliš za njih. O Gospode, ako nije
grjehota reći: Ti ih ispričavaš najnevjerojatnijom isprikom što je
ima – da nisu znali. Sve su oni zna li. Samo sve nisu htjeli znati!
A što ne želimo znati, to ipak znademo u nutrini srca. Ali, mi to
mrzimo i ne damo da izroni na površinu svijesti. A ti kažeš, ne
znaju što čine. Za jedno ipak nisu znali: za tvoju ljubav prema
njima, jer za nju zna samo tko te i sam ljubi. Samo ljubav razu-
mije poklonjenu ljubav.
I nad mojim grijesima izgovori riječi praštanja neshvatljive
ljubavi. I za me reci Ocu: oprosti mu, jer nije znao što je činio.
Doduše, ja sam znao. Sve. Ali za tvoju ljubav ipak ne.
Daj da se sjetim tvoje prve riječi na križu kad u Očenašu bez
razmišljanja tvrdim da opraštam svojim dužnicima. O moj Bože
na križu ljubavi, zaista ne znam je li mi itko što dužan što bih
mu mogao oprostiti. No i za ovo mi treba tvoje snage da bih
oprostio, od srca oprostio, onima u kojima moj po nos i moja
sebičnost gledaju neprijatelje.

DRUGA RIJEČ
Zaista, tebi kažem: danas ćeš biti
sa mnom u raju!
Lk 23,43

Ti si u smrtnim mukama – a još uvijek nalaziš mjesta za tuđe
muke u svome srcu, do vrha ispunjenu patnjama. Na samrti – i
brineš se za jednog lupeža, koji i sam u svojoj patnji mora pri-
znati da njegove paklene, smrtne muke nisu prevelika kazna za
njegov opaki život. Vidiš svoju majku – a razgovaraš najprije s
izgubljenim sinom. Grcaš bogoostavljen – a govoriš o raju. Oči ti
potamniše u noći mrijenja, a ipak vide vječno Svjetlo. Na samrti
je čovjek zaokupljen samo sobom, jer je napušten i ostavljen. A
ti se skrbiš za duše koje trebaju ući s tobom u tvoje kraljevstvo.
O premilostivo srce! O jako i hrabro srce!
Bijedan neki zločinac te moli da ga se sjetiš. I ti mu obeća raj.
Hoće li biti sve drugačije kad um reš? Hoće li se život grijeha i
opačina smjesta preobraziti čim mu se primakneš? Kad ti izgo-
voriš riječi pretvorbe nad jednim životom, praštaju se, čak i pre-
obrazuju grijesi i najodvratnija nedjela zločinačkog života, te se
više ništa ne može ispriječiti na ulazu k svetom Bogu. Pa priznali
bismo i mi nešto dobre volje takvom neotesancu i zločincu, to-
liko da se jedva provuče. Ali zle navike, opake pohote, surovost
i kal, grubijanština – to se valjda ne briše s malo dobre volje i u
zadnji čas na vješalima! Ipak takav ne može na brzinu u nebo
kao pokornici i pročiš ćeni, kao sveci, koji nisu ništa činili doli
posvećivali i pripravljali tijelo i dušu za triput svetoga Boga! A
ti ipak izgovaraš sve moćnu riječ svoje milosti. Ona prodire raz-
bojniku u srce, pretvara pakleni oganj njegovih smrtnih muka
u očinski plamen božanske ljubavi, koja namah preobrazuje sve
što je još u njemu djelo tvoga Oca, i sažiže sve što se kao pakosna
zloća stvorenja u životu opiralo Bogu. Razbojnik ulazi s tobom
u raj tvoga Oca.
Hoćeš li i meni dati milost da nikad ne klonem duhom, da
smjelo ištem sve od tvoje dobrote, da sve očekujem? Dati hra-
brost da ti reknem, pa bio i najodbačeniji zločinac: Gospodine,
sjeti me se ka da dođeš u svoje kraljevstvo! Gospodine, daj da
tvoj križ bude uspravljen uz moju smrtnu postelju. Neka mi tvo-
ja usta uprave riječi: Zaista, tebi kažem: danas ćeš biti sa mnom
u raju. Neka me ta riječ učini dostojnim da, potpuno posvećen
i od grijeha očiš ćen preobrazbenom snagom smrti s tobom i u
tebi, uđem u kraljevstvo tvoga Oca.

TREĆA RIJEČ
Ženo, evo ti sina; Sine, evo ti majke!
Iv 19,26

Sad na umoru došao je čas kad opet uza te smije biti tvoja majka.
Sad kada se ne traže čudesa, nego valja mrijeti, smije stati uza te ona
kojoj si re kao: Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas
(Iv 2,4). Sad je čas u kojem se združuju sin i majka. A taj je čas – čas
rastanka, čas smrti. Čas u koji se majci udovici uzima sin jedinac.
I tako još jednom tvoje oko motri majku. Nju, koju ni od
čega nisi poštedio. Nisi ti bio samo radost njezina života. Ti si
bio i gorčina i bol njezina života. No oboje je bilo tvoja milost,
jer je oboje bilo tvoja ljubav. Zato što je oba puta stajala uza te i
služila ti, zato si je volio. Baš je time ona zapravo i postala pot-
puno tvojom majkom. Ta braća, sestre i majka tebi su oni koji
vrše volju tvoga Oca koji je na nebesima. U tvojim mukama još
uvijek je budna ljubav i nježnost što lebdi između sina i majke.
Tvojom su smrću blagoslovljene i posvećene i ove nježne, mile
zemaljske stvari što srce čine mekim i zemlju lijepom. Ove vred-
note ne mriju u tvome srcu, čak ni satrvenome srcu. I stoga su
one spašene za nebo. Zbog toga će nastati nova zemlja, jer si
umirući ljubio zemlju, jer si još na samrti, dirnut suzama jedne
majke, bio zabrinut za naš vječni spas, jer si se i za vrijeme svoga
propadanja skrbio za zemaljsku dobrobit jedne udovice i jedno-
me sinu dao majku i jednoj majci sina.
Ali ona nije stajala podno tvoga križa samo kao majka osamlje-
ne boli kojoj ubijaju sina. Ona je sta jala i u naše ime. Ona je stajala
ondje kao majka svih živih. Ona je za nas žrtvovala sina. Ona je
za Gospodinovu smrt u naše ime rekla svoje “neka mi bude”. Ona
je bila Crkva pod križem, rod Evine djece, ona se borila u borbi
svijeta između Zmije i Sina Žene. Pa ako si zbog toga ovu majku
dao ljubljenom učeniku, onda si svima nama dao svoju majku.
Sine, kćeri, evo ti majke – kažeš to meni. O riječi vječne opo-
ruke! Pod tvojim križem, Isuse, stoji samo onaj učenik s ljubav-
lju, koji od onoga časa uzima k sebi tvoju majku. A sve milosti
tvoje smrti dijele njene majčinske čiste ruke. Udijeli nam milost
da ljubimo i štujemo tvoju majku. Reci i njoj kad gledaš mene
bijednika: Ženo, evo ti sina; Majko, evo ti kćeri.
Čisto, djevičansko srce trebalo je da u ime svije ta rekne svoje
Da na gozbi Jaganjca sa svojom zaručnicom – Crkvom, s čovje-
čanstvom što je u tvojoj krvi oprano i otkupljeno. Ako me povje-
riš srcu svoje majke, onda tvoja smrt za me neće biti uzaludna,
nego ću biti nazočan kad svane dan tvoje vječne gozbe, kad se
sva stvorenja zauvijek preobražena vječno združe s tobom.

ČETVRTA RIJEČ
Bože moj, Bože moj, zašto
si me ostavio?
Mt 27,46

Bliži se smrt. Nije to kraj tjelesnog života, koji je izbavljenje
i smirenje, nego smrt koja je zadnji ponor, nezamisliva snaga
razaranja i patnje. Pri miče se smrt, praznina, užasna nemoć, ra-
zorna pustoš. Kad sve izmiče, sve bježi, gdje nema niče ga osim
napuštenosti što ujedno žeže i neizrecivo je mrtva. U toj noći
duha i sjetila, u toj pustoši srca u kome je sve spaljeno, tvoja je
duša još uvijek u molitvi; ta stravična pustoš bolju poharana srca
pretvara se u jedinstven zov Boga. O molitvo bola, molitvo osa-
me, molitvo bezdane nemoći, molitvo napuštena Boga, klanja-
mo ti se. Ako ti, Isuse, tako moliš, u takvoj tjeskobi moliš, gdje je
onda još ikakav ponor iz kojeg se ne bi smjelo zazvati tvoga Oca?
Gdje je očaj koji sam ne bi u okrilju tvoje na puštenosti postao
molitvom? Gdje još zanijemiti od muka, a da se ne zna da se i
takav nijemi vapaj još čuje usred nebeskog klicanja?
Da bi izrekao svoju tjeskobu, da bi izmolio molitvu svoje be-
skrajne napuštenosti, počeo si moliti 22. psalam. A tvoje riječi:
“Bože, Bože moj, zašto si me ostavio?” prvi su stih prastare tu-
žaljke što ju je nekoć sam tvoj Sveti Duh stavio u srce i usta staro-
zavjetnome pobožniku kao vapaj u nevolji. Ti, dakle, u svojoj
posvemašnjoj muci, ako se smijem usuditi tako reći, nisi htio
moliti ništa drugo, nego ono što su prije tebe molile bezbroj-
ne tisuće. Ti si na neki način za vrijeme svoje velike mise, kad
si sama sebe prikazivao za vječnu žrtvu i sam molio liturgijski
oblikovanim riječima, i tim si riječima mogao reći sve. Nauči me
tako moliti riječima Crkve da mi one postanu riječi srca.

PETA RIJEČ
Žedan sam.
Iv 19,28

Evanđelist Ivan, koji je to sam čuo, spominje ovu tvoju riječ;
budući da si znao da je sve svršeno, rekao si da bi se ispunilo
Pismo: Žedan sam. I tu si potvrdio riječ psalma koju je Božji duh
proročki rekao o tvojoj muci. Jer se u istom 22. psalmu za te veli:
Snaga se moja osušila kao crijep, i moj se jezik uz nepce slijepio.
A u psalmu 69,22 stoji o te bi: U mojoj me žeđi octom napojiše.
O Slugo Očev, poslušan do smrti, smrti na križu, ti se ne oba-
zireš na ono što te je zadesilo, nego gledaš na sve ono što te ima
još zadesiti, ne gledaš na ono što činiš, nego što ti je činiti, ne
gledaš na činjenice, nego na dužnost. Kao da bojažljivo paziš
– još i u smrtnom strahu, što smućuje duh i lišava prisebnosti
– kako bi se sve u tvome životu uskladilo s vječnom slikom, koja
je stajala u duhu tvoga Oca, kada te je mislio. Tako se ti, zapravo,
ne obazireš na nečuvenu žeđ svog iskrvavljenja, živim ranama
pokrivena golog tijela, koje je izloženo vrelom istočnjačkom
suncu. Naprotiv, ti utvrđuješ – jer do smrti ljubiš Očevu volju
– s poniznoš ću: da, i to je ispunjeno, to što su o meni navijestila
proročka usta kao Očevu volju; da, zaista sam žedan. O kraljev-
sko srce, komu je i patnja, što ludim bije som prži tvoje tijelo,
samo ispunjenje naloga odozgo!
No, ti si tako shvatio svu svoju muku i njezinu jezivu okrutnost.
Nalog je to bio, a ne slijepa sud bina; Očeva volja, a ne ljudska zloba;
spasenjski čin tvoje ljubavi, a ne podlost grešnika. Ti si pro pao da
bismo se mi spasili; ti si umro da bismo mi živjeli; ti si žeđao da
mi nađemo okrepu na voda ma života. Ti si izgarao od žeđi da bi
kroz tvoja probodena rebra iz srca poteklo vrelo žive vode. Na nj si
pozvao kad si na svetkovinu Sjenica povikao jakim glasom: Ako je
tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije tko vjeruje u mene! Jer će iz
Mesijina srca poteći rijeke žive vode Duha (Iv 7,37 sl.).
Ti si radi mene trpio žeđ, žeđao si za mojom ljubavi i za mo-
jim spasenjem: kao što jelen za izvor vodom, tako žeđa duša
moja za tobom.

ŠESTA RIJEČ
Svršeno je!
Iv 19,30

Zapravo si rekao: dovršeno je. Da, Gospodine, došao je tvoj
kraj. Kraj tvoga života. Kraj tvoje časti, tvoga ljudskog nadanja,
kraj tvoje borbe i tvoga rada. Sve je prošlo i minulo. Sve je posta-
lo prazno. I tvoj je život protekao. Beznadno i nemoć no. Ali taj
kraj je tvoje dovršenje. Jer kraj u vjernosti i ljubavi je dovršenje.
I tvoj poraz je tvoja pobjeda.
Gospodine, kad ću jednom shvatiti taj zakon tvojega, a time
i mojega života? Zakon koji kaže da je smrt život, samoprijegor
vlastiti dobitak, siromaštvo bogatstvo i bol milost, da je svršetak
do ista dovršetak?
Da, ti si dovršio. Dovršen je nalog što ti ga je dao Otac. Ispi-
jena je čaša koja te nije smjela mimo ići. Pretrpio si strašnu smrt.
Dovršeno je otkupljenje svijeta. Pobijeđena je smrt. Svladan je
grijeh. Nemoćna postade moć duhova tame. Otvorena su vra-
ta života. Zadobivena je sloboda djece Božje. Sada može puhati
Duh milosti. I već se počinje po lako, kao u praskozorje, rumeni-
ti mračni svijet u žaru tvoje ljubavi, i samo jedan mali trenutak
– mali trenutak što ga zovemo povijest svijeta – i on će se zapaliti
i zažariti i biti vatra tvoga božanstva, i sav će svijet biti uronjen u
blaženo ognjeno more tvoga života. Sve je dovršeno.
Dovrši i mene u svome Duhu, ti dovršitelju cijeloga svijeta, ti
Riječi Očeva, koja je sve dovršila u tijelu i svojim mukama.
Hoću li i ja u povečerje svoga života smjeti reći: Svršeno je;
izvršio sam nalog što si mi ga dao? Hoću li i ja smjeti moliti tvo-
ju velikosvećeničku molitvu kad padne na me smrtna sjena: Oče,
došao je čas... Ja te proslavih na zemlji, dovršivši djelo koje si mi
dao izvršiti. A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe (Iv 17,1 sl.) – ?
O Isuse, kakav god bio na log koji mi je dao Otac – velik ili malen,
sladak ili gorak, život ili smrt – daj da ga izvršim kao i ti koji si već
sve dovršio, pa i moj život, kako bih ga i ja mogao dovršiti.

SEDMA RIJEČ
Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!
Lk 23,46

O Isuse, najnapušteniji, bolju rastrgani, na kraju si. Na ono-
me kraju kad se čovjeku uzima sve, čak i duša i slobodno Da ili
Ne; ondje, dakle, gdje je čovjek uzet samome sebi. To je smrt.
Tko uzima – što uzima? Ništavilo? Slijepa sudbina? Nemilosrd-
na narav? Ne, Otac! Bog koji je mudrost i ljubav. I zato dopuštaš
da budeš uzet sam sebi. Ti se sam s pouzdanjem predaješ u one
nevidljive, tihe ruke koje mi, nevjerni i za svoje Ja uplašeni lju-
di osjećamo kao iznenadan, nemilosrdan zahvat kojim nas dave
sudbina i smrt. Ti znaš, to su Očeve ruke. I mrijući tvoje po-
tamnjele oči vide Oca, one gledaju u velike, mirne oči njegove
ljubavi, a tvoje usne šapću zadnje riječi tvojega života: Oče, u
ruke tvoje predajem duh svoj.
Sve daješ onome koji ti je sve dao. Sve polažeš bez jamstva i
pridržaja u ruke svoga Oca. Oh, to je mnogo, teško i gorko. I ti
si sam morao nositi teret svoga života: ljude, njihovu podlost,
svoj nalog, svoj križ, neuspjeh i smrt. Ali sada je nošenje mi nulo.
Sada smiješ predati sve i sama sebe u očeve ruke. Te ruke drže
tako dobro i nježno. Poput majčinih ruku. One obujmljuju tvoju
dušu kao što se brižno i milo rukama obuhvaća mala ptica. Sada
više ništa nije teško, sve je lako, i sve je svjetlo i milost. Sve je
u okrilju Božjeg srca, gdje se mogu isplakati svi tereti, jer Otac
poljupcima otire s obraza djetetu suze.
Isuse, hoćeš li jednoć i moju ubogu dušu i moj jadni život
predati u Očeve ruke? Nemoj tada stavljati breme moga života,
breme grijeha na sudačku tezulju, nego u Očeve ruke. Kamo ću
bježati, komu li se uteći, ako ne tebi, bratu u mojim gorči nama,
ispatniku mojih grijeha? Gle, danas dolazim k tebi. Klečim pred
tvojim križem. Cjelivam noge koje me nečujno i odlučno okr-
vavljenim koracima slijede na zamršenim putovima moga živo-
ta. Grlim tvoj križ, Gospode vječne ljubavi, srce svih srdaca, ti
probodeno srce, velikodušno i neizmjerno dobrostivo srce. Smi-
luj mi se. Prigrli me svojom ljubavlju. Pa kad se jednom prima-
kne kraj moga hodočaš ća i dan bude na izmaku, kad me okruže
sjene smrti, onda i na mome koncu progovori svoju zadnju riječ:
Oče, u ruke tvoje predajem njegov duh. O dobri Isuse. Amen.